lijenosti nema kraja..
..ia sada dok ovo pisem mislim si...moras napisar maturalni..moras napisat maturalni...mislim si kakao sam ga dosad vec mogla zavrsit..mislim si i proklinjem zarazu od fejsa....i onda se sietim zasto sam jato tako "cesto" za kompom...onda kad dodem ostanem cca dva-tri sata...mislim nije da se budim u 6...al oke...
Ali da se vratim lijenosti,koja je u mome divnome zivotu uzela maha..al specificno.....tream naucit taj hrvatski....al mi se ne da...uzmem matematiku u ruke to ucim...statistiku..ma cak i knjigovodstvo...marketing volim pa ga otvotrim...al taj hrvatski mi tolko muke stvara...kao da kopam,pa me umara!
U jednom danu sam cak 200 stranica kiklopa riesila,samo kako hrvatski otvoriti ne bih morala...i kad si sad pomislim da sam sa svime mogla biti gotova,boli me glava jer sutra necu moci vidjeti njega....
I opet gledam u monitor,i prispalo mi se, ali neumorna ja i dalje zujim ko muha, trazim zabu da si nesta prigricnem, jer hrvatski naucila sigurno ne budem....a maturalni bi pak u cetvrtak trebala predati,a fali mi jos uvod,zakljucak s tim da razraditi razradu nisam mogla jer su mi u knjznici krivu knjigu u ruke dali...hehehehe...wonderFuL lajf!!!
I sada smisljam izlike..sto da kazem sutra mami sto ce biti toliko uvjerljivo da ce me pustit na slobodu.pustit s lanca na cca sat vremena kako bih ga vidjela..i ...
i....nisam nista pametnoga napisala...ali sam rekla..rekla da je dosada ubitacna...a moja lijenost ju stvara....i radila bih sve samo to ne!
i sto da mi covjek kaze??
znam da grijesim...da pogresno radim...ali donijeti pravu odluku nikad nije bilo lako..pogotovo ako se radi o daljnje skolovanju..svojevrsno....
..i neizostavni..xD
Ispod tisucu zvijezda.....
Mrak!
Hodam praznom ulicom i samo promatram...i polako shvacam da uocavam svaki detalj oko sebe, svaku sitnicu...i kako mi god vjetar odmahne kosu s lica ja jos vise uzivam...
...ali mi oni oblaci kvare dozivljaj, onako da bude potpuni...
Polako podizem pogled i uocim mjesec, lagano viri iza jednog dijela velikog oblaka...nije pun...ali opet, lijep je, kao i svake veceri, a ponekad toliko da jednostavno mozes sjediti i gledati..gledati kako prolazi oblake, kako oblaci prolaze njega..uvidjeti da je i ta sitnica, koja
je zapravo ogromna, pokretac mnogih stvari...
Ali moje oko nije zaokupljeno tom po njemu neznatnom cinjenicom...mjesec je potpuno relevantna stvar u ovom slucaju...zvijezde se traze...i polako uocavaju...
I onda zastanem, bas na sredini, gledam silne zvijezde, silan broj malih svjetlucavih tockica na prekrasnom plavkastom svodu...i uzivam...osmijeh mi se polako stane siriti licem..i uzivam...
Uzivam u trenutku, uzivam u zvijezdama, uzivam u nebu koje nikada vise takvo biti nece...i onda mi u sjecanje dode ljeto, ono najdraze ljeto, ono kada sam otkrila pravu car zvijezdanog neba, kada sam otkrila pravu ljepotu koju mozes dozivjeti na nekoliko mjesta na citavome svijetu...
Sjetih se morske obale, valova koji udaraju u nju, zvukova koji se time stvaraju, mirisa koji me okruzuju, povjetarca na licu, na kozi, u kosi, sum lisca koji dolazi s obliznjeg stabla..preuzme me opet onaj osjecaj da je sve dobro, da je sve savrseno, da je sve u potpunom skladu...i gledam..promatram da mi slucajno nesto ne bi promaklo, kao da bi koja zvijezda slucajno pala, a ja to ne bih vidjela jer sma na trenutak trepnula...
Odgurujem strah koji dolazi da ce i ovaj sitni tren zavrsiti i nastojim u njemu svim srcem uzivati...i onda sam slobodna..tako, sama, na ulici, gledajuci zvijezde na savrseno plavom nebu, sam osmijehom na usnama...i shvacam, ne treba mi nista vise, sve vec imam, i to pocinjem vise cijeniti, od ovoga trenutka....
I sada, bacam pogled kroz prozor, trazim zvijezde, ali su ih oblaci sakrili, ali znam da su tu, i da ce uvijek biti, a ja cu ih uvijek traziti, i zauvijek u njima uzivati...ponekad sama, ponekad s tobom...